Rokenrol tefter: POPIK u Somboru (16.8.2025.)
Dok smo još kontali da će biti sve okej (foto: Marina Lukić)
U augustu je održano 19. izdanje Feelgood Festivala u Somboru. Nešto je magično i potentno u ovim ravničarskim gradićima; Županja ima SAWA-u, Sombor ima Feelgood, oboje opstaje zahvaljujući trudu ljudi koji opsesivno vole subkulturu kojoj pripadaju. Naš drug Z. nas je kontaktirao sa prijedlogom da nastupimo u Somboru i povezao sa organizatorima, na čemu smo mu zahvalni.
Sombor je i najdalja tačka u Srbiji u koju smo putovali. U jednom trenutku smo skontali da smo bliže Budimpešti nego Sarajevu. Logika je nalagala da put ka Somboru presječemo kroz Hrvatsku, ali iskustva sa transfer-zemljama i ATA Carnetom su nas vezala za Srbiju. Odlučili smo se na klasični pristup: Sarajevo-Zvornik-Novi Sad, pa onda dalje za Sombor.
Na putu nam se ovaj put pridružuje Vedo koji dobija tešku ulogu zamjene nezamjenjive Mime. Prevelike su to cipele i previsoke štikle za popuniti, jer Mima je vozačica, organizatorica i merch dilerka. Odluka da zovemo Vedu na put je stvar praktičnosti; čovjek je mlad, drug, trezven i trijezan (straight edge), a kontao sam da će mu i goditi i da upozna organizacijsku stranu priče, što će mu sigurno koristiti prilikom pisanja o muzici.
Ne mogu reći da me nisu malo zabrinjavale slike koje su iz Srbije stizale tih dana. Nasilje na ulicama se intenziviralo, konflikti građanstva sa banditima u službenim i neslužbenim uniformama odmotavali su se u vidu kratkih video zapisa na svim mrežama.
Pankerska hrana je najbolja hrana
Upitali smo naše domaćine kolika je mogućnost da će Sombor biti blokiran, te kojim putem je najbolje da idemo. Rekli su nam da se ne brinemo i dali sugestiju puta, te smo tako pred lokalnu mesaru udaljenu nekih tristotinjak metara od Hrvatskog doma, festivalske lokacije, stigli u predviđeno vrijeme.
Vrijedi napomenuti da je put do Sombora bio geografski životopisan. Pronašli smo naseljena mjesta koja nose imena Alekse Šantića i Svetozara Miletića. Usput smo naučili da je Miletić bio jedan od osnivača Srpskog narodnog pozorišta koje se smatra najstarijim profesionalnim teatrom u Srbiji. Pa ne reci da ne učiš usput.
Nešto me sve vrijeme poprilično brinulo. Jutro kad smo krenuli za Sombor ustao sam na lijevu nogu, u svakom smislu te riječi; kad sam nagazio, osjetio sam neugodnu bol koja se širila cijelim stopalom. Kako vozim automobil bez kvačila, lijeva noga mi je u vožnji u mirnom položaju, pa me veoma neugodno iznenadila paralizirajuća bol kad sam izašao iz automobila. Nisam znao šta se dešava, nisam radio nikakve riskantne poteze.
KONJSKA MAST I PARANOJE
Nakon upoznavanja, organizator nas obavještava da nemamo vremena za tonsku, što prihvatamo stoički. Ja shvatam da neću dogurati do koncerta ako budem pokušavao stajati na nozi. Moji spasioci u tom trenutku su bili Sejo i Vedo; nakon serije guglanja, samodijagnosticiram sebi upalu neke nožne tetive i za koju je dovoljno popiti brufen. Sejo mi dodaje 600 mg spasonosne hemije, a Vedo konjsku mast sa efektom hlađenja, za koju Guglo kaže da pomaže u mojoj situaciji.
Kad sam popio brufen, masirao sam taban mašću, zavaljen na zadnje sjedište automobila poput Neleta Karajlića u onom skeču TLN-a. Sejo je u međuvremenu provjerio gdje smo smješteni. Smještaj uredan, ali u neposrednoj blizini sjedišta SNS-a u Somboru. Moja paranoja da ćemo potencijalno završiti sa prevrnutim autom intenzivirana je viješću da su u blizini raspoređene jake policijske snage spremne da čuvaju prazne kancelarije.
Sejo prije nego se transformisao u bubnjara koji preferira mokri doboš (foto: Marina Lukić)
Da me ne shvatite krivo: osjećaji nelagode i moždana pucketanja su većinski zasnovani na ličnim iskustvima. Kad je POPIK svirao u Novom Sadu neke 2017. ili 2016. godine, održavali su se izbori u Srbiji. Iz ulice u kojoj je dozvoljeno parkiranje, u doba kad je parkiranje besplatno, pauk nam je digao automobil. Domaćini su nam rekli da je moguće da se neko iznervirao i zvao pauka zbog bh. tabli.
"Dovedu ih iz Bosne da preglasavaju, pa su možda pomislili da ste ta ekipa", reče nam tada domaćin.
Bol u mojoj nozi počinje postepeno jenjavati, a dodatno se raspoloženje popravlja dolaskom hrane. U backstageu previše ljudi i alkohola za moj ukus i razinu energije u tom trenutku. Mlade članice i članovi novosadskog benda Knnisk glasno se druže sa ekipom meksičkog tria Las Fokin Biches. Gledam dinamiku njihovih odnosa, slušam šta izgovaraju, i kao da vidim sebe mnogo mlađeg. Roka se tekila i rakija jedno na drugo, a mi iz benda potajno zavidimo mladosti na izdržljivosti, ali ne i na manjku obzira ka stanju vlastitog tijela sutradan.
Kako me bol poprilično otupila, nisam baš obratio previše pažnje na nastupe bendova. Lično mi je u sjećanju ostala agresivnost Warthodoxa.
Kad je došao red na nas, vrlo vrijedna tech ekipa Feelgooda nam je pomogla da se skopčamo. U trenutku kada sam opalio po štimeru da ga ugasim i odvrnuo bas, ogromna kap kiše pala mi je na desnu ruku, kao da me sam Svemogući pljunuo. Naime, bina nije bila naktrivena.
"Kiša će", rekao sam jednom od tehničara koji me razuvjeravao, značajno analizirajući pogledom mrklo nebo.
Trebalo je 20 sekundi da mi početak pljuska pomogne da još jednom požalim što sam u pravu.
Brzo smo se povukli u backstage, a ekipa Feelgooda je u maniru velikih majstora zaštitila binu velikim najlonima.
NAELEKTRISANJA SJEĆANJA I OPASNA STVARNOST
Sačekali smo nekih dvadesetak minuta da kiša stane, a onda se oprezno vratili nazad. Obavješteni smo da će na binu biti izneseni veliki suncobrani ukoliko počne kišiti. Odsvirali smo nekih pet pjesama kada je počelo padati, otjeravši većinu publike u prolaz koji vodi ka dvorištu Hrvatskog doma. Ispred bine je ostalo nekoliko članova Knniska, kao i šačica metalaca kojima kiša očigledno nije smetala. Metalski fanatizam i posvećenost se uvijek mora pozdraviti, pogotovo kad je posvećena dobrom bendu kakav je naš :D
Kada sam tokom izvođenja onoga što će se pokazati kao posljednja naša pjesma te večeri okrenuo glavu ka Seji, vidio sam prizor koji nisam želio vidjeti; procjep između dva suncobrana je puštao i kiša je padala tačno po sredini bine, a time i po Sejinim bubnjevima. Njegovi udarci u doboš podsjećali su na prizore iz spotova osamdesetih.
Pogled na mokre utičnice natjerao me da kroz nervozni smijeh pozovem ekipu Feelgooda. Dotakavši usnama mikrofon, osjetio sam kako električna energija bridi. Znao sam da se sa tim ne želim zajebavat, pa smo se svi zajedno složili da je naš nastup završen.
Bina nakon našeg prvog, neuspješnog izlaska
Strah nije neopravdan. Prije mnogo godina, drugi bend u kojem smo svirali izašao je na binu netom nakon što je kiša stala na otvorenom. Kurčeviti i uvjereni da smo nedodirljivi, prikopčali smo se i počeli rokati. Lampaši na bini, utičnice pune vode i potpuno mokar itison podno naših nogu.
Kad sam rukama uhvatio čeličnu konstrukciju bine, doživio sam jedan od najgorih osjećaja na svijetu; mišići ruke su se zgrčili i tijelom mi je počela strujati nedefinisana sila koja istovremeno uzrokuje osjećaj ukočenosti i prijeti da će te raznijeti. Srećom je to primijetio nekadašnji gitarista koji me šutirao kako bi me silom odvojio od stuba. Kasnije mi je nekoliko ljudi koji znaju više o struji reklo da sam doživio strujni udar i izbjegao potencijalno smrtonosnu situaciju.
Veoma sretan što sam po drugi put eskvirao šansu da poginem svirajući, vraćamo se u backstage. Pakujemo stvari, skidamo mokru odjeću sa sebe. Neki klinci hoće da se slikamo i potpišemo majice. Odrađujemo i to, pa se vraćamo na binu da Seji pomognemo da se spakuje. Njegove torbe, potpuno mokre. Sjeli smo i jeli opet nakon završetka koncerta. Nakon kratke pauze, kiša prestaje i na binu se penje My Last Suicide. Skontali smo da ćemo biti najvjerovatnije jedini bend kojem je nastup prekinut kišom.
Tako i bi. To je nama naša borba dala.
Vedo naprosto uživa u rokenrol raskoši i dekadentnom životu
Vidno umorni od dugog puta, zajebancije sa kišom i opremom odlučujemo da se povučemo nazad u smještaj. U te sate, policije nema, demonstracija nema, Sombor spokojan ispod vela rominjajuće kiše.
Voljeli bi da smo mogli dati više od sebe za somborsku publiku. Pomalo mi je bilo neugodno koliko su pristojni bili ljudi iz organizacije, te koliko im je bilo krivo što smo ovako prekinuti. Hvala Nikoli i njegovom timu! Kao što rekoh njima privatno, evo i javno: vratit ćemo se u Sombor čim nas pozovete nazad.
Samo natkrivena bina ovaj put, volimo rock'n'roll, ali ne gine nam se!
Kljajićevo napustismo, duša trijezna osta
Slušali smo:
Goatwhore - Constricting Rage of the Merciless, Mob 47 - Tills Du Dör, Turbonegro - Ass Cobra, D.R.I. - Four of a Kind, Unleashed - Fire Upon Your Lands, Las Fokin Biches - Relatos Siniestros Sólo Para Dementes
HADŽIĆI CALLING
Dok sam pisao izvještaj iz Sombora, shvatio sam da sam ostao dužan i izvještaj sa nastupa u hadžićkom Artu održanog 21.6.2025. godine. Bila je to koncertna promocija novih albuma POPIKa i estradnih kolega, grupe Fuzzlija koja je objavila odlični "Helykopter".
Možda čak bolje i od samog koncerta bila je neplanirana, haotična promotivna kampanja koju smo pokrenuli Vedo (Fuzzlija) i ja, gdje smo se šicali video klipovima, pozivajući ljude da dođu na koncert. Bez ikakvih kočnica, bez malomudnog i fragilnog ega, zajebancija može biti samo kreativna i oslobađajuća. Usudim se vjerovati da su puna bašta i prostorija Arta jednim dijelom bile takve zbog naše kampanje.
Hadžići i Art su oduvijek bili dobri prema nama. Imam osjećaj da je u jednom trenutku u prošlosti više vjere prema idejama našeg zvuka bilo lansirano od strane hadžićke publike nego od nas samih kao autora. Potrebno je da tako neko učestvuje sa tobom, da nije samo usputna zajebancija. Da ti snage za dalje.
Do trenutka sjebavanja bas pedale koje im je prekinulo nastup, Fuzzlija je zvučao magično. Odlični muzičari, sjajni autori. Bend koji zaista vrijedi gledati i raduje me što hoće u studio krajem godine da snimaju opet. Vedo nikad bolje nije zvučao. Jan i Zlaja su zajebana ritam-sekcija.
Hvala, Hadžići!
Mi smo odradili intenzivan set u Hadžićima. Nije bilo povlačenja pred tom publikom, moraš dati sve od sebe. Znoj je lio, voda se pila. U publici djeca, rodbina, stara raja, nova lica. Publika nam se zahvalila kupovinom velikog broja majica, tolikog da smo tu noć više zaradili od mercha nego od koncerta.
To se desi kad ti Mima SAHC radi merch, a i ti im daš sat vremena razloga da se odvoje od keša i nose te na prsima.
Nismo slušali muziku na putu za Hadžiće. Kratak je put.